Flora

Poluotok Kamenjak svojim se geografskim položajem, vegetacijskim pokrovom i klimatskim obilježjima svrstava u eumediteransku vegetacijsku zonu. Osim što se u klimatskom pogledu ponaša kao otok, posebnost Kamenjaka je i njegovo tlo čiji je jedan dio sastavljen i od saharskog pijeska kojeg vjetar za vrijeme pustinjskih oluja proširi i do jadranskog područja. Biljke koje ovdje obitavaju stvorile su posebne prilagodbe za podnošenje visokih temperatura i ljetnih suša. Bogatstvo florističkog sastava očituje se kroz 591 do danas zabilježenu biljnu svojtu na svega 5 km ? kopna. Iznimno osebujan i vrijedan pejzaž Kamenjaka čini kombinacija šume, travnjaka, bušika, makije i kamenjara.

ŠUMSKI POKROV

Karakterističnu mediteransku šumsku zajednicu, kakvu nalazimo i na Kamenjaku, predstavlja mješovita šuma hrasta crnike i crnog jasena (Orno - Quercetum ilicis). Vazdazelena stabla crnike ili česmine (Quercus ilex) ovisno o kvaliteti staništa narastu čak 10 do 20 metara, a pojedina stabla mogu doživjeti starost i do 1 000 godina! Ostale vazdazelene vrste koje nalazimo u ovoj šumskoj zajednici su zelenika (Philyrea latifolia), planika (Arbutus unedo) koja se u jesen okiti crvenim jestivim plodovima, aromatični lovor (Laurus nobilis) i druge. Značajne površine Kamenjaka zauzima i unešene kultura alepskog bora (Pinus halepensis).

Nalazimo tu i mnoge zeljaste biljke kao zakonom zaštićenu ciklamu (Cyclamen repandum) i gurmanima dobro poznatu šparogu (Asparagus acutifolius). Pored njih, gustoći šume i bogatstvu flore doprinose i brojne povijuše te listopadne biljke poput crnog jasena (Fraxinus ornus), smrdljike (Pistacia terebinthus), ruže (Rosa sempervirens) i drugih. Kao i na mnogim drugim područjima i na Kamenjaku je zbog utjecaja čovjeka, šuma hrasta crnike degradirana te je uglavnom nalazimo u stadiju bušika i makije.

TRAVNJACI

Najveću površinu poluotoka Kamenjaka zauzimaju travnjaci ljekovite kadulje (Salvia officinalis) i kovilja - facijes smrike (As. Stipo-Salvietum officinalis, facijes Juniperus macrocarpa). Ova otvorena staništa pogodan su teren za orhideje koje su upravo na ovom području najraznovrsnije u Istri (28 vrsta, 1 podvrsta i 4 hibrida). Posebno se ističu dva endema: istarska kukavica (Serapias istriaca) i Serapias x pulae (hibrid Serapias istriaca i Serapias lingua). Populacija svilene cvjetne kokice (Ophrys bombyliflora) trenutno je na Kamenjaku, najbrojnija u Hrvatskoj. Travnjaci su ugroženo stanište jer im zbog napuštanja tradicionalnog stočarstva prijeti zaraštavanje.

MAKIJA

Makija je degradirana šuma hrasta crnike visine do 5 metara u kojoj se u potpunosti izgubio sloj drveća. U njoj su bujni niski i visoki grmovi koji je zajedno s povijušama i penjačicama čine gustom i neprohodnom. Tu nalazimo veliki vrijes (Erica arborea), brnistru (Spartium junceum) koja u kasno proljeće i ljeto obavije Kamenjak žutom bojom, ukusnu kupinu (Rubus ulmifolius), šmriku (Juniperus oxycedrus), mirtu (Myrtus communis) i mnoge druge biljke. Makija je vrlo bitna jer sprečava eroziju tla te služi kao sklonište i opskrbljuje hranom brojne kukce, vodozemce, gmazove, ptice i sisavce.

BUŠIK (GARIG)

Daljnjom degradacijom makije uslijed provođenja sječe nastaje bušik koji predstavlja trajni degradacijski stadij. Bušici Kamenjaka zauzimaju površinu od čak 44,21 ha. To su rijetke, otvorene i svijetle šikare čija visina rijetko prelazi 1 metar. Od biljaka ovdje ćemo pronaći samo one otpornije, uglavnom otrovne, aromatične i trnovite vrste. Snažni mirisi Mediterana koji se šire posvuda u zraku potječu od karakterističnih vrsta ove zajednice: smilja (Helichrisum italicum), majčine dušice (Tymus vulgaris) i kadulje (Salvia officinalis). Nekoliko vrsta grmolikih bušina (rod Cistus) ukrasit će u proljeće i ljeto krajolik Kamenjaka svojim bijelim i ružičastim cvjetovima.

OBALNI RUB

Na području u kojem životne uvjete diktira zračna posolica, nalazimo biljke poput pustenastog jarmena (Anthemis tomentosa) i uskolisnog slaka (Convolvulus lineatus). Upravo se na uskom obalnom području na Kamenjaku populacija pustenastog jarmena održala među posljednjima u Hrvatskoj, a i nalaz uskolisnog slaka iz 1993. godine drugo je takvo nalazište u zemlji. Nalazište pustenastog jarmena nalazi se na rtu Franina. Posjetiteljima se zabranjuje odlazak na tu lokaciju kako bi se spriječila eutofikacija staništa, a kako bi se sačuvala ova rijetka i ugrožena biljka.

ZAŠTIĆENE I UGROŽENE BILJKE KAMENJAKA

Rt Kamenjak stanište je brojnih rijetkih, ugroženih i endemičnih biljnih svojti među kojima 37 spada u kategorije pred izumiranjem. Izravno ugroženo ili osjetljivo je čak 55,5% svojti orhideja na Kamenjaku, a osnovni je uzrok ugroženosti zaraštanje travnjaka i kamenjara kao posljedica prirodne sukcesije. Ugroženi su i rijetki predstavnici nekih drugih biljnih porodica. Kamenjak je i jedno od rijetkih staništa zimskog jednolista (Ophioglossum lusitanicum), te jedino poznato nalazište izuzetno rijetke i ugrožene žute kičice (Cicendia filiformis) u Hrvatskoj.

Obje vrste su zakonom strogo zaštićene. I u obalnom rubu nalazimo mnoštvo ugroženih i zaštićenih vrsta (čak 4 ugrožene vrste po četvornom metru!). Prijetnja opstanku ovim biljkama je sve veći broj turista na obalama Kamenjaka, stoga ove zajednice predstavljaju prioritet u zaštiti značajnog krajobraza.

Fauna

Iako fauna Kamenjaka nije u potpunosti istražena, poznavatelji poluotoka o životinjama bi mogli ispripovijedati razne zanimljivosti, poglavito o pticama. Ovaj istureni djelić istarskog kopna predstavlja važan migratorni pravac za mnoge ptice selice, a posebno za sokolovke i manje ptice iz reda vrapčarki. Ornitofauna je periodički istraživana od XIX. stoljeća do danas, a popisu od čak 192 vrste zasigurno će se detaljnijim istraživanjima pridodati i nove. Među 51 vrstom gnjezdarica, posebno se ističe kratkorepa ševa (Calandrella brachydactyla), sve ugroženija vrsta kamenjarskih livada.

U šumama alepskog bora gnijezde se kobac (Accipiter nisus) i ćuk (Otus scops). Ćukov se zov, u pravilnim razmacima od 3 sekunde, može često jasno razaznati u toplim ljetnim noćima. Iz redova vrapčarki tu se mogu sresti ševe, kosovi, sjenice, striježevi, trepteljke i grmuše. Podvrsta smeđe čiope (Apus pallidus iliryicus) jadranski je endem, a najzapadnija gnijezdilišta u Hrvatskoj nalaze se upravo u špiljama na jugu Kamenjaka. Za proljetne i jesenske selidbe ovuda prelijeće i čitav niz rijetkih i ugroženih vrsta ptica grabljivica, poput orla kliktaša (Aquila pomarina), crne rode (Ciconia nigra), riđe (Milvus milvus) i crne lunje (M. migrans), crvenonoge vjetruše (Falco vespertinus) i drugih.

Na Području Kamenjaka slovenski biolog Narcis Mršić 1989. skupio je prvih pet jedinki gujavica za koje je utvrđeno da su potpuno nova vrsta, a u čast Istre dobile su i službeni stručni naziv Octodrilus istrianus. Ovi dvospolni kolutićavci smeđe boje dugački su između 240 i 275 mm, a u biološkom pogledu neprocjenjive su vrijednosti jer pretvaraju velike nakupine organske tvari (npr. mrtvo lišće) u bogati humus tj. povećavaju plodnost tla. Na poluotoku, ali i na dva obližnja otoka Ceji i Feneri zabilježena je zelena krastača (Bufo viridis), vrsta koja ne samo da je strogo zaštićena u Republici Hrvatskoj, već je alrmantno ugrožena i u međunarodnim razmjerima.

Može narasti do 10 cm, a ženke su veće od mužjaka. U vrijeme parenja mužjaci se udružuju u prave pjevačke zborove i udvaraju ženkama. No, dok se većina ovih bezrepih vodozemaca može podičiti grlatim kreketanjem, glasanje zelenih krastača je nešto posve jedinstveno u svijetu vodozemaca. Njihovo visoko treperavo ´r-r-r-r-r´ lako se može zamijeniti za glasanje nekih zrikavaca i cvrčaka. Razmnožavaju se obično od travnja do lipnja. Ženke polažu veliki broj jaja u dugačkim nizovima dugim i do 3-4 metra.

Crna udovica (Latrodectus tredecimguttatus) uobičajeni je stanovnik Kamenjaka. Najotrovniji je pauk Europe pa su u njegovom staništu potrebne mjere opreza. Mužjak crne udovice je mnogo manji (3-5 mm u odnosu na 8-18 mm veliku ženku), uzduženog je trbuha, a njegov otrov nije opasan za ljude. Prilikom parenja oprezno se približava gnijezdu u kojem je ženka jer je stalno izložen mogućnosti pogibelji. Prema nekim podacima spretan mužjak u sezoni može imati i više ženki. Gnijezda se najčešće nalaze uz i ispod kamenja, suhozida, panjeva, ali mogu biti i u travi.

To su neugledne mreže, nepravilnog oblika, čvrstih niti u kojima možemo pronaći ostatke uginulih kukaca (skakavaca, kornjaša), ali i puževa. Odrasla ženka (jedino ona može ugristi čovjeka!) je prepoznatljiva po dugačkim nogama, crnom baršunastom tijelu, okruglom zatku s različitim brojem crvenih pjega (0-18). najčešće je plaha i kod uznemiravanja se povlači u gnijezdo, a do uboda najčešće dolazi kod nesmotrenih kontakata (ležanje na travi, branje bilja, prevrtanje kamenja i sl.). Prilikom susreta s ovom životinjom ne valja paničariti. Nemojmo zaboraviti da se i same životinje preplaše i da se instinktivno brane. Ugrizi su vrlo rijetki, a seruma uvijek ima u dovoljnim količinama.

Nakon zimskog mirovanja, sunce iz svojih skrovišta vabi i hladnokrvne životinje kao što su gušteri i zmije. Od zaštićenih gmazova na Kamenjaku najčešće susrećemo svima poznatog zelembaća (Lacerta bilineata), zidnu guštericu (Podarcis muralis), blavora (Pseudopus apodus), šaru poljaricu (Hierophis gemonensis), kravosasa (Elaphe quatuorlineata) i crnog gada (Hierphis viridiflavus carbonarius). Oko guste grmovite vegetacije izložene suncu lako možemo opaziti velikog zelembaća čija dužina bez repa dostiže i 13 centimetara, a sam rep može biti i dva puta dulji od tijela.

Hrani se uglavnom beskralježnjacima, ali i voćem, jajima te mladima drugih vrsta guštera i malim pticama. Obalno područje Istre nastanjuje podvrsta zidne gušterice (Podarcis muralis maculiventris) koja se zbog svoje izraženije obojanosti (posebice grla i trbuha) razlikuje od ostalih populacija u Hrvatskoj. Ženke polažu jaja nekoliko puta godišnje, a mužjaci su izrazito teritorijalni i međusobno se bore kako bi stekli pravo na razmnožavanje.

Blavor (Ophiosarus apodus) se zbog dugačkog, robusnog tijela (naraste i do 1,5 metar!) najčešće zamjenjuje za zmiju, no u biti se radi o jednoj od dvije vrste beznogih guštera u Hrvatskoj. Omiljena hrana su mu puževi čiju kućicu može s lakoćom probiti jakim čeljustima, a zanimljivo je da se puževe sluzi nakon hranjenja rješava trljanjem vrha njuške po zemlji. U prirodi su zabilježene jedinke i do 20 godina starosti. Crni gad je brza i okretna zmija koja može biti i dosta agresivna. U sezoni parenja mužjaci se u potrazi za ženkama udaljavaju van svog uobičajenog životnog područja, a ženke udaljene čak 3 kilometra nalaze pomoću feromonskih tragova na tlu.

Podmorje

Razvedena obala Kamenjaka odlikuje se velikom raznolikošću morskih staništa i bogatstvom biljnog i životinjskog svijeta. Iako opsežna istraživanja bicenoza tek predstoje, procjenjuje se da podmorje poluotoka nastanjuje nekoliko tisuća vrsta organizama među kojima se ističu i gospodarski važne ribe, rakovi i mekušci te mnoge zakonom zaštićene vrste.

Život na rubu

Morska obala na granici morskog i kopnenog ekosustava izuzetno je dinamično područje što se očituje kroz izmjene plime i oseke, snažno udaranje morskih valova, isušivanje i značajne oscilacije temperature i saliniteta. Takvom negostoljubivom ambijentu uspjeli su se prilagoditi samo najotporniji organizmi s posebnim prilagodbama. Rakovi vitičari stvaraju gusta naselja u zoni štrcanja valova. Poput susjednih im priljepaka, u atmosferskom ambijentu preživljavaju zatvaranjem u svoje zbijene kućice koje zadržavaju vlagu.

Nešto niže na stijenama, u borbi za prostor pobjedu su podijelili žarko crvene moruzgve (Actinia equina), puževi ogrci (Monodonta turbinata), hitoni (Middendorffia caprearum) te račić suša (Pachygrapsus marmoratus). Stjenovite obale Kamenjaka, na samom morskom rubu, krase i guste ružičasto obojene biostrukture nazvane trotoari, koje tvore crvene alge. U lokvicama uz obalu nailazimo na babicu penjačicu (Blennius galerita) koja noću iskače na obalu i hrani se nasukanim beskralješnjacima.

Carstvo ježinaca

Sliku lokaliteta s bujnim naseljima alga ponekad mogu do neprepoznatljivosti izmijeniti ježinci, osobito hridinasti ježinac (Paracentrotus lividus). Vegetarijanac po životnom opredjeljenju, ježinac se može u velikom broju namnožiti i pobrstiti gotovo sve alge do golog kamena. Strogo zaštićeni školjkaš prstac (Lithophaga lihophaga) živi pak u samom kamenu kojeg buši lučenjem kiseline. Vrijeme rasta izuzetno mu je sporo: nakon tri godine od prihvaćanja za stijenu dugačak je tek oko 1 cm. Uvažavajući stopu rasta od 3-4 mm godišnje i uzimajući u obzir da ona starošću opada, procjenjujemo da jedinka od 10 cm može imati i do 100 godina!!!

Bogatstvo boja i oblika

Ispod morske površine, plavetnilo Kamenjaka pretvara se u prštavi kaleidoskop boja u obliku crvenih, smeđih i zelenih algi te zajenica organizama koje su uz njih vezane. Tepihe sastavljene od tisuću malih suncobrana stvara zelena alga Acetabularia acetabulum. Svaki ovaj suncobrančić čini jedna jedina stanica. Neke crvene alge (Peyssonnellia squamaria, Lythophyllum sp.) složenim mehanizmima ugrađuju u svoje stanične stjenke kalcijev karbonat i svojim čvrstim tijelima pretvaraju okolni sediment u nove hridi. U Sredozemnom moru zabilježeno je preko 600 vrsta žarnjaka, spužava i kolutićavaca koji se naseljavaju na površini ili buše tunele u unutrašnjosti ovih biogenih struktura. Mnogobrojne vrste spužava, mahovnjaka i žarnjaka koji, unatoč neobičnim oblicima svojih tijela, ne spadaju u biljno, nego u životinjsko carstvo, stanovnici su koraligenske biocenoze. Zajedno s rakovima, školjkašima, puževima, zvjezdačama i trpovima čine raznoliku faunu podmorja Rta Kamenjaka.

Riblji svijet

Podmorje Kamenjaka značajno je po bogatom ribljem fondu, a među komercialno važnim vrstama posebno se ističu: fratri ili baraji (Diplodus vulgaris), oćade (Oblada melanura), trlje (Mullus surmuletus), ovčice ili mormore (Lithognathus mormyrus), picevi (Diplodus puntazzo), gire (Spicara smaris), lubini ili brancini (Dicentrarchus labrax), orade (Sparus aurata) i škrpine (Scorpaena scrofa). Svojom snagom i veličinom pri svakom susretu strahopoštovanje ulijeva najpoznatiji noćni grabežljivac - ugor (Conger conger). Male šarolike babice često se mogu vidjeti kako proviruju iz rupa u stijenama. Gotovo pri svakom zaronu susreću se jata crneja (Chromis chromis), a pažljivi će promatrači ljeti u blizini stijena uočiti i njihove sićušne potomke fluorescentno plave boje.

Ljubiteljima prirode podmorje Kamenjaka razotkriva se i kroz šarolikost knezova (Coris julis), pjevčića (Trypterigion delaisi), glavoča (Gobbius sp.), pirki (Serranus scriba) i drugih riba. Uz samu obalu gotovo na svakom koraku mogu se uočiti plove cipla plutaša čija pojava označava da je more Kamenjaka izuzetno čisto i nezagađeno. Zbog povoljnog utjecaja morskih struja koje donose veliku količinu hranjivih tvari, riblji fond akvatorija Kamenjaka jedan je od najbogatijih u Istri. Zapadna strana poluotoka koridor je za sezonsku migraciju orade i brancina prema mrijestilištima, ali i brojnih drugih vrsta.

Zaštićene i ugrožene morske vrste

Od vrsta zaštićenih Zakonom o zaštiti prirode ( NN 70/05, 139/08), podmorje Kamenjaka nastanjuju školjkaši plemenita periska (Pinna nobilis) i prstac (Lithophaga lithophaga) te puž zupka (Luria lurida). Zaštiti podliježu i alge roda Cystoseira, spužve Geodia cydonium, Tethya aurantium, Axinella canabiana i Axinella polypoides te svi trpovi (Holothurioidea) - popularno zvani morski krastavci. Izuzetno ugrožena morska cvjetnica voga (Posidonia oceanica) upravo u ovom području tvori posljednja naselja u Istri. Na popisu ugroženih vrsta našao se i ljupki morski konjic (Hippocampus guttulatus), koji, na čuđenje mnogih, spada u ribe.

Povremeni susreti na Kamenjaku zabilježeni su i s glavatom želvom (Caretta caretta), dobrim dupinom (Tursiops truncatus) te u novije vrijeme sa sredozemnom medvjedicom (Monachus monachus), za koju se do nedavno mislilo da je potpuno nestala iz Jadranskog mora. Upravo se u akvatoriju Kamenjaka sredozemna medvjedica u posljednjih nekoliko godina često viđa. Zbog gubitka staništa, zaštiti podliježu i neke vrste galebova (Laridae) i gnjuraca (Podicipedidae) koji čine poveznicu morskog i kopnenog ekosustava.

Sredozemna medvjedica

Klikni za veću sliku

Sredozemna medvjedica ne govori našim, ljudskim jezikom, no možemo li je mi razumjeti i govoriti u njezino ime? Monachus monachus, morski čovik, morski fratar... sve su to nazivi za morskog sisavca, tuljana nasmijana lica, velikih okruglih crnih očiju. Osnovne karakteristike ove životinje su fantastične prilagodbe za život u morskom ekosustavu koje su dovoljno očite samim pogledom na životinju te su joj omogućile o(p)stanak usprkos sve većem pritisku na njezinu egzistenciju. Tisućljećima je ovaj tuljan živio u toplim i umjerenim morima i nastanjivao obale Sredozemlja te dio obale Atlanskog oceana pa tako i Jadransku obalu. Nije bio rijedak prizor vidjeti čitave skupine tih tuljana kako se sunčaju na morskim obalama, kao ni prizore majki koje doje svoje mladunce na otvorenoj obali.

Njihovo zanimljivo ponašanje, pomalo dišpetnog karaktera utrlo je put brojnim legendama koje i danas oživljavaju osebujan duh suživota medvjedice i ljudi navodeći nas na razmišljanja o žaljenju za ne tako davnim, teškim, ali sretnim vremenima. Priče su mahom iznjedrile iz kuloara otočkih grupacija Južnog Jadrana gdje su i susreti bili češći. Svakako su jedne od interesantniji one koje govore da će žena lakše podnijeti porod ako leži na krznu, a moreplovcu će svežanj brkova medvjedice zavezan oko vrata poput talismana omogućiti sretnu i uspješnu plovidbu. Ima čak onih štorija koje govore da medvjedice noću izlaze i mora i goste se svježim grožđem...

Kroz povijest čovjek je medvida čitavo vrijeme lovio, ali do 19. stoljeća lov nije bio toliko intenzivan i medvjedica je donekle uspjevala u miru živjeti. A onda, u 19. stoljeću zasmetala je čovjeku te ju je počeo nemilosrno ubijati gdje god bi ju vidio. Naime, medvjedice se hrane ribom, rakovima i glavonošcima, istom hranom koju čovjek lovi za svoje potrebe. Čovjek je odlučio da mjesta za dvoje u velikom morskom prostranstvu više nema. Medvjedica je čovjeku postala konkurencija za hranu, a bila je i glavno zlo koje je paralo njegove mreže. Jedna pokidana mreža postala je važnija od života jednog živog bića. Ribari su je ubijali gdje god bi je vidjeli, po obalama i špiljama tražili su njenu mladunčad i udarali ih štapovima do njihove smtri.

Nemali broj odraslih i mladih jedinki stradao je zaplevši se u one zloglasne mreže ˝koje su toliko voljele kidati˝. Cilj je istjerati medvida, a taj cilj se i ostvarivao. Nesmiljeni lov je njihov broj smanjivao velikom brzinom, a kako medvjedice imaju spori ciklus razmnožavanja, jedno mladunče svake dvije godine, nisu uspjevale obnoviti svoje populacije. Osim lova nestajale su zbog zagađenja mora i urbanizacije obale. Svoj dom je počela tražiti na osamljenim i čovjeku nedostupnim mjestima, a mladunci su dolazili na svijet samo u podvodnim špiljama. Generacije su prolazile, a slika o medvjedici kako bezbrižno pliva morem počela je blijediti. Alarm o nestanku medvjedice zazvonio je 1935. godine i pomorsko ravnateljstva u Splitu donijelo je Odluku da se sredozemna medvjedica u Hrvatskoj službeno zaštiti. No, unatoč zaštiti i dalje su se dijelile nagrade za svaku ubijenu životinju, tako da je 1964. godine ubijen "posljednji" primjerak sredozemne medvjedice na hrvatskoj strani Jadranskog mora. Od tada se smatra da sredozemne medvjedice u Jadranskom moru nema. U Crvenoj knjizi vodi se kao izumrla vrsta.

Devedesetih godina prošlog stoljeća nekoliko jedinki je iz Egejskog mora u potrazi za hranom doplivalo u Jadran, ali se nisu zadržale. Misleći kako je sudbina medvjedice zapečaćena u arhivama hrvatskog prirodoslovlja, u posljednjih nekoliko godina podigla se prašina zbog učestalih viđanja medvida i od 2003. godine broj dojava o njenom viđenju na hrvatskoj strani Jadranskog mora rapidno raste. Iako potpuno nestala, polagano se počela vraćati na obale koje su tisućama godina bile njezin dom. Česte dojave o viđenju navode nas na zaključak da se njezina populacija kod nas malo po malo obnavlja.

Vjeruje se da je danas u našem moru stalno nastanjeno oko 20 jedinki, a ukupna populacija broji svega oko 300 jedinki. Sredozemna medvjedica je jedan od najugroženiji sisavac na Zemlji, svakodnevno joj prijeti izumiranje i potrebna joj je zaštita. Kazna za njeno uznemiravanje i ubijanje kod nas je 100 000 kn, mala cijena za život jednog takvog posebnog bića. Od 2009. godine učestalo se viđa na području šireg akvatorija južne Istre, a naročito u blizini špilja Rta Kamenjaka. Njena viđenja na ovom području veliko su iznenađenje jer Kamenjak nije izoliran i medvjedica se ondje susreće s čovjekom.

Akvatorij Kamenjaka je biološki vrlo vrijedno stanište,a klimatološki se očituje zapanjujuća sličnost s izoliranim pučinskim otocima. Iako ljeti vrvi turistima i sve podsjeća na košnicu, viđanja medvida iz godine u godinu na ovom području potvrđuju razmišljanja kako se medvid fantastično prilagodio životu u područjima intenzivnog turističkog pritiska. Ljeti se ne viđa često, gdje se skriva, ne znamo, ali se zna da tijekom jeseni, a pogotovi zimi, špilje na Kamenjaku obožava. I mi volimo Kamenjak jer osim jedinstvene prirode odsada ima još jednog prirodnog aduta - medvida!

Možda ga nećemo svi vidjeti, ali sama spoznaja da je tu ulijeva nam nadu da ideja o netaknutom Mediteranu nije za odbaciti. Da li nam je oprostila svo zlo koje smo joj nanijeli tokom stoljeća i ponovno nam poklonila svoje povjerenje? Sudbina i budućnost medvjedice opet je u čovjekovim rukama; jednom ju je gotovo potpuno istrijebio, a sada se trudi da je zaštiti. No i dalje će je mnogi neopravdano mrziti ili možda podsvijesno zavidjeti na njezinoj slobodi. I ne zaboravimo da priroda bez čovjeka može, ali čovjek bez prirode ne može!

Tekst: Neven Iveša, dipl.ing. biol.
Sanja Žalac: prvostupnik biologije